DA SE P(L)OČASTIMO: Spejs Noksi nam je na novom albumu sačuvao dobro mesto sa pogledom na smak sveta
Spejs Noksi se vratio sa novim albumom, “Sveto mesto”.
Postoji ta misao sa kraja kultnog filma Gorana Markovića Tajvanska kanasta – Ako smo pali, bili smo padu skloni. Autor ove misli je čuveni Branko Miljković, zanesenjak-pesnik koji, barem dok sam ja išao u školu, nije ušao u lektiru, iako su ga mnogi obožavali i vrednovali više nego one druge koji jesu ušli u čitanke. Ovu misao je proneo i Spejs Noksi u svojoj pesmi Svetilište, jednom od vrhunaca njegovog novog albuma Sveto mesto.
Ovim početkom teksta hteo sam da krenem u povezivanje i davanje komplimenata mladom reperu iz Velike Plane, gde bih ga negde na kraju nazvao Miljkovićem srpske rep scene, ali premalo znam o ovom pesniku da bih to uradio. Međutim, laganim pogledom preko Vikipedije, koja ga naziva svojeglavim misliocem filozofski nastrojenim, dobijamo dovoljno da ga dovedemo u vezu – jer Novak Mirković (kršteno ime repera) je baš to. Tvrdoglavi mislilac koji nepotkupljivo gura svoju priču i svoj stil, ne brinući da li će ga slušati hiljadu ili troje ljudi.
Sveto mesto je kultni horor klasik Đorđa Kadijevića, a svojim novim uratkom Noksi sugeriše da od ovog albuma želi upravo taj status. Iako album ima 13 pesama, autor nam sugeriše da je od 1 do 9 – kada počinje Intro, a završava Outro – jedna priča, nakon koje kao da sledi svojevrsni bis, na kojem su već pesme i hitovi koje smo zakačili, slušali i saznali u prethodnim godinama.
Između Intra i Outra su melanholični, dumerski zvuci koji ozidavaju pesme unutar kojih se kreće momak kome su već davali nadimak i titulu vojvode, na prošlogodišnjem remek-delu Mmm Fuj supergrupe Fujčinela bojs (čiji je Novak i deo). Otud ne čude pesme poput Solunski proces i Blitzkrieg. Sa druge strane, imamo i pesme koje će dodati refrene za ludovanje, praćene su mračnim elektronskim klavijatrama i trap elementima – Vijasla i Noksiland.
Ipak, dve (nove) pesme koje će se izdvojiti odvode Noksija tamo gde je on najjači – na brisan prostor izvan samog žanra, u kojem se ističe koliko njegova životna filozofija i pogledi na svet, toliko i naslušanost raznih muzičkih stilova. Već pomenuto Svetilište je melodična pesma, gde se naziru post panki i pop uticaji ispod slojeva mraka.
Nakon toga stiže ljubavna Romantične boje, kao sa kraja filma Fight Club, u kojoj se dvoje zaljubljenih drže za ruke dok kroz prozor ide odjavna špica sveta.
U toj pesmi se i nalazi ubitačan stih, i sveobjašnjavajući za Noksijevu umetnost ali i rodoljublje: „Ja sam neodoljiv i težak ko Srbija – zato si se malo jače zaljubila“, kojim Novak poistovećuje sebe sa šarmom uvek osporavane i obožavane jedine nam zemlje, koju svakog dana živimo.
Pre neki dan sam video komentar jednog istaknutog DJ-a koji je baš nešto slično napisao, povezujući se na to da Novakove stavove i stilove ne može i ne želi svako da isprati, što je u moderno, demokratsko vreme pluralizma najnormalnije, ali da se ne sme prećutati talenat koji u pesmama ume da spoji i prespoji.
Nakon Outra nas čekaju već poznate stvari, drum’n’bass minijatura o vraćanju u detinjstvo (Generacije), mortalkombasta Subzero, kao i Beli zeka, onaj iz Alise u zemlji čuda, kao i još jedna odgovarajuća trenutku, sa postapokaliptičnom scenarijom – Zombi apokalipsa.
Sveto mesto je logični korak svega onoga što se do sad desilo u Spejs Noksijevoj karijeri. Ni bolje ni gore od onoga što je uradio na svom prethodnom albumu. Međutim, kada vidimo vrhove koje je dotakao u prošlosti, muzikom i tekstovima, potrebni su talenat, ludost i vrlina da se taj nivo kvaliteta održi. Spejs Noksi to radi. Tako da, iako je možda padu možda sklon – pad ostvario nije.
Nema komentara! Budite prvi.